Vuk

Jeste li znali?

Ptice

Ukupno je na području Nacionalnog parka Risnjaka i njegovoj užoj okolici do sada zabilježeno 114...

Ris

Ris je vjerojatno najrjeđa i najskrivenija zvijer koja obitava u Europi. Samo rijetki lovci ili...

Vuk (Canis lupus) najrasprostranjeniji je predstavnik porodice pasa (Canidae) iz reda zvijeri (Carnivora). Vrsta je povijesno nastanjivala svako stanište sjeverne polutke Zemlje (od oko 20% sjeverne zemljopisne širine pa do polarnih kapa) koje je sadržavalo velike parnoprstaše (razne vrste jelena, divlje svinje, te divlje pretke današnjih ovaca, koza i goveda). Vukovi u prirodi zauzimaju ekološku nišu lovaca na spomenute velike biljojede, te su oduvijek imali značajno mjesto u svijesti i razmišljanju ljudi. Dok su jedni u vukovima vidjeli uzor idealnog lovca, te ih smatrali svojim pretkom ili bratom, druga krajnost bilo je gledanje na vuka kao na krvoločnu zvijer koja „ubija iz zadovoljstva“.

Sivi vuk (Canis lupus) sisavac je iz reda zvijeri (Carnivora) porodice pasa (Canidae). Prosječna masa odraslog vuka sa područja Hrvatske je 31 kg. Od vrha nosa do vrha repa dugački su prosječno 170 cm (rep = 42 cm), a prosječna visina u grebenu je 70 cm. Boja krzna ovisi o udjelu crnih, sivih i smeđih pokrovnih dlaka. U Hrvatskoj je boja krzna vuka najčešće siva, leđa i rep su nešto tamnije boje, koja prema trbuhu i nogama prelazi u svjetlije sivu. Na prednjoj strani podlaktice najčešće imaju tamnu prugu, mada su pronađeni i primjerci bez nje.

Sivi vuk je najšire rasprostranjen kopneni sisavac, a time i najbolje prilagodljiv različitim uvjetima staništa, od raznih tipova šuma, travnjaka, tundra, golih planina, pustinja i močvara. Prilagođenost različitim tipovima staništa daje populacije vukova vrlo različitih osobina. Sivi vuk hrani se svim vrstama velikih sisavaca koje u tim prostorima žive, a pored toga ne propušta pojesti i manje životinje, pa i šumske plodove (voće i bobice). Za hvatanje plijena u različitim tipovima staništa vukovi moraju  trčati (brzina 56-64 km/sat), skakati, penjati se i plivati, te oni sve to i rade vrlo dobro

Vukovi mogu prehodati i do 72 km/dan, te plivati i do 13 km daleko, potpomognuto kožom koja im spaja prste. Vukovi opstaju po strategiji „prejedanje-izgladnjivanje“, te kada imaju priliku, mogu pojesti i do 10 kg hrane, ali isto tako mogu preživjeti bez hrane i do mjesec dana. U idealnom slučaju, a koji se vrlo rijetko događa, vuk može doživjeti i do 13 godina u prirodi, te do 17 godina u zatočeništvu. Od preko 200 mrtvih vukova pronađenih u Hrvatskoj, prosječna dob stradalog vuka bila je dvije godine, što je dob kada vukovi najčešće napuštaju roditeljski čopor, a tada većina njih i strada.

Skupina u kojoj žive vukovi zove se čopor. Jezgru čopora čini jedan reproduktivni par vukova, dok su svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova starija braća, potomci tog para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest zajedno su tokom cijele godine. Prosječna veličina čopora vukova u Gorskom kotaru tijekom deset godina istraživanja bila je 4.9 jedinki. Vukovi mogu neko vrijeme preživjeti i pojedinačno, a to je u pravilu razdoblje disperzije, kada napuste roditeljski čopor u potrazi za slobodnim prostorom i partnerom za život. Tada mogu prehodati i tisuće kilometara, te se pojaviti i pokušati živjeti u područjima iz kojih su davno bili istrijebljeni, kao što je učinio mladi mužjak iz Slovensko-Hrvatskog čopora, putujući oko 2000 km tijekom četiri mjeseca od slovenskog Krasa do Regionalnog parka prirode Lessinia u talijanskom Alpama. Dolazak tog vuka, te uspješno pronalaženje i udruživanje s vučicom Apeninske populacije, označilo je i začetak jedne Alpske populacije vuka u području gdje vuka nije bilo više desetljeća. Opisani slučaj je i najčešći način parenja vukova i nastanka novog čopora, te u ovom slučaju i nove populacije. Postoje i iznimke, a one uključuju privremeno prihvaćanje stranog vuka, najčešće mužjaka i to u razdoblju par mjeseci do godine dana, makar u čoporu već i postoji reproduktivni par. Prihvaćanje stranog vuka još je vjerojatnije ako je član reproduktivnog para stradao, a kojega tada zamjenjuje novopridošli strani vuk.

Vukovi komuniciraju govorom tijela, grebanjem po tlu, izmetom, urinom i glasanjem (zavijanjem). Vučje zavijanje poseban je vid komunikacije kako unutar čopora tako i između pripadnika susjednih čopora. Najčešće ih se može čuti ljeti kad mladi vukovi uče zavijati, posebno na mjestima gdje se čopor okuplja, tzv. okupljališta.

Skip to content